Wow, ne mogu vjerovati da pišem priču na i to na hrvatskom. Ovo je fakat dan za pamćenje :). Nemam pojma hoće li je uopće itko pročitati , ali to nije važno. Stvarno me iskreno veseli što nam je pružena ovakva mogućnost da se izražavamo i na materinjem jeziku. Zato pozdravljam sve čitatelje. Nadam se da ću ćuti i vaše glasove kritika, pohvala ili samo tako, da vas se čuje :)

Nego, idemo na priču – to je u stvari jedna moja stara novela, iz 2002., koja je originalno bila napisana na engleskom. Prevela sam je za 'zagrijavanje' jer, ironično, nisam navikla pisati fikciju na hrvatskom! Priča je više filozofska nego narativna, jer i nisam imala ambicija od nje stvarati neku avanturističku sagu. U stvari, sama sam sa sobom pretresala neke teme… ma vidjet ćete. Glavni i jedini lik koji se pojavljuje je moja originalna kreacija, a sve ostalo je inspirirano knjigama R. A. Salvatore-a. Na kraju ću ubaciti i riječ dvije o tom liku koje bi ovdje samo pokvarile čitanje. Pojmove 'drow', 'Underdark', 'piwafwi' i slično nisam prevodila jer će čitatelji knjiga o tamnim vilenjacima ionako znati o čemu se radi, a bilo kakavprijevod i prilagodba bi pomeni uništile fluidnost pripovjedanja.

Dakle, uživajte:

-----

Meso za Lloth (Siltrin whol Quarval-sharess)

I sam zrak je stajao kao zamrznut. Bezvučna tama raširila je svoje ljepljive, teške ruke u svim smjerovima, no ne donoseći umirujući spokoj već zlokobni, uvijek prisutni pritisak negdje u potiljku lubanje svakog stvorenja Underdarka. Baš kao i oni, tama je ovdje bila vrlo živa. I vrebala je.

Napokon se pokrenuo, nakon što su ga vlastita osjetila uvjerila da ništa ne čuči u toj varljivoj tišini. Već je dugo bio sakriven ovdje, prije no što je odlučio da je sigurno izići. Tamna prilika klečala je uz plosnati kamen što je tvrdoglavo stršao iz inače glatke stijene poda. Jedna uzdrhtala ruka izronila je iz mraka i položila malen komadić svijeće na gornju površinu kamena, dok joj je druga pomagala u podešavanju jer se radilo o komadićku voska visokom jedva dva prsta – sve što je preostalo od tanke crvene svijeće. Krvavo crvene zjenice preletile su nervozno lijevo i desno prostorom, tražeći izdajnički sjajne tragove tjelesne topline njegovih potencijalnih neprijatelja. Tišina je bila kao i tama; prazna i čista od bilo kakve nepravilnosti. Grobna.

Kada je svijeća napokon čvrsto uravnotežena, drow je iz jednog od bezbrojnih džepova svog piwafwija polako izvukao predmet. Njegova tekstura bila je neprirodno glatka pod tankim, crnim prstima i drow si je uzeo vremena da ga prouči, prenoseći ga iz ruke u ruku i gledajući kako sjaji jače i jače u infracrvenom spektru zbog topline koju je postupno akumulirao iz drowovih dlanova. Kirr'lov nikada nije dotakao nešto slično; ni u kakvim zamislivim okolnostima ne bi mu takvo što moglo biti ć su prošli tjedni od kada ga je prvi put taknuo i otada ga je držao skrivenog i uza sebe, zaklonjenog čak i od vlastitih očiju. Tamni vilenjak je čekao priliku kao ova; bio je spreman čekati i desetljećima, čuvajući svoju dragocjenu tajnu svaku sekundu tog vremena. Gotovo nije mogao povjerovati u svoju sreću kada je ranije toga dana prošao pored posljednjeg stražara na gradskoj granici – nekako se uspio izvući neopažen. Izaći nezamijećen bila je najteža stvar. Kako je bio običan vojnik, neće zaista nikome nedostajati par sati; njegovo bi izbivanje bilo primijećeno jedino u slučaju napada na kuću kojoj pripada, no on je bio i više nego spreman riskirati. Iako je morao čekati tek nekoliko tjedana, period vremena jednak kapi vode u oceanu života drowa, činilo mu se da su protekle duge godine.

------------

Tog krucijalnog dana kada je pronašao svoje blago, svaki drow u gradu bio je pozvan da svjedoči kako se provodi pravda na jednoj od nižih plemićkih kuća. Na kojoj točno i iz kojeg razloga, Kirr'lova nije zanimalo - ostavljao je politiku ženama. Njegova bi dužnost bila braniti svoju kuću i Matronu od svakoga tko je napadne, jednako vatreno kao što bi se, u slučaju poraza, zakleo u besmrtnu lojalnost onome tko je ubije. Imena pojedinaca i pojedinih kuća bila su nebitna i nestalnija čak i od drowovskih 'saveza'.

Svećenice, čarobnjaci i vojnici napravili su temeljit posao u pretvaranju stalaktita i stalagmita što su nosili vanjske zidove osuđene kuće, i same kuće zajedno sa njenim stanovnicima u pepeo, komade rastaljene stijene i prah. Sve je to već bilo prije viđeno i nitko nije bio uistinu impresioniran; nitko više nije pamtio čak ni lica pogubljenih plemića. Okupljena je gomila zadovoljila svoju imanentnu krvožednost i već se počela osipati kada je, u posljednjim eksplozijama svjetla i vreline kojima su koordinirale visoke svećenice, Kirr'lov vidio sjajan, peckav bljesak u bezobličnoj masi koja je nedavno bio majstorski izrezbaren dom. Kako je vječita tama proždrla i posljednje svjetlo, bljesak je nestao i objekt koji ga je reflektirao ležao je nerazdjeljiv od okolnih otpadaka i produkata orgije uništenja. Nije ga se više moglo razaznati jer nije isijavao u infracrvenom dijelu spektra, no Kirr'lov je dobro zapamtio njegov položaj, isto kao što je od prvog trenutka shvatio o čemu je zapravo riječ. Čekao je, odgađajući svoj odlazak i nonšalantno izmjenjujući komentare i okrutne šale s drugim tamnim vilenjacima, dok je iznutra jedva obuzdavao adrenalinsku groznicu. Što ako ga netko drugi pokupi? Što ako se podrtine uruše na njega?

Konačno, Kirr'lov je odlučio da je sada pravi trenutak. Približio se ruini i nadvio nad nju, stojeći do koljena u tek sliježućoj prašini. Inače bi ukopao nožne prste pod predmet i preciznim ga trzajem odbacio u zrak sekundu prije no što bi ga ulovio u šaku jednako besprijekornom majstorijom, ali ovog se puta jednostavno nije usudio. Nije mogao ni pretpostaviti koliko bi težak ili lomljiv ovakav komadić mogao biti, pa ga je brzo pokupio prstima istreniranim da budu ekstremno agilni, nadajući se da će mu gusta zavjesa dima i prašine biti saveznik.

I upalilo je, i to kao po drowovskim standardima uspjeha – tajnovito i neprimijećeno. Osjećaj oštrih i nazubljenih rubova u ruci ukazivalo mu je da se radi samo o krhotini nekog većeg komada. Kirr'lov se osvrnuo oko sebe, promatrajući samo taman kamen na mjestu koje je nedavno bila odaja neke očito vrlo moćne svećenice, možda čak i same Matrone uništene kuće. Samo osobe tako visokog položaja mogle su sanjati o posjedu nečeg ovakvog. Običan vojnik kao on o tome se ne bi usudio ni maštati. Ipak se činilo da je komad koji je Kirr'lov pokupio jedina vrijedna stvar koja se mogla naći na ovom stratištu, no on je bio više nego dovoljan.

Poslije nekoliko brzih pogleda uokolo, drow je odlučio da više ne izaziva sudbinu. Već se ionako predugo zadržao, a biti zamijećen od njegovih vječito-sumnjičavih sugrađana bilo bi daleko od pametnog. Držeći svoju neočekivanu premiju što bliže tijelu, Kirr'lov se hitro udaljio, okrećući leđa tankom pramenu dima što se lelujavo uzdizao iz hrpica gdje su čvrsti stalagmiti i sada nikad-postojeća kuća stajali još ni prije sat vremena..

------------

Malena je svijeća bila zapaljena i Kirr'lov je znao da mu vrijeme već ističe. Kada je objekt svog strahopoštovanja, ne veći od dlana, pažljivo postavio pored komada crvenog voska, učinio je to svečano kao da održava neki sveti obred. Nije posjedovao nikakva učenja magije, pa su mu trebale obje ruke da zametne vatru – nužnost, jer inače ne bi bio sklon tako lako pustiti dragocjenost iz svog dohvata. Dva komada kremena pojavila su se naizgled niotkuda u vještim rukama boje ebanovine, izvučeni iz džepa u jednom brzom, spretnom pokretu. Nelagodno, tamni je vilenjak podigao glavu i oprezno se osvrnuo preko oba ramena da još jednom provjeri da je zaista sam.

Ništa. Bio je siguran koliko se to može biti u Underdarku, što, opet, nije bilo neko utješno mjerilo. Drowovi jednostavno nisu mogli biti paranoici jer su ZAISTA imali sve razloge da sumnjiče i boje se svega i svakoga. Također su imali dobre razloge da se neprestano osvrću preko ramena. Kirr'lov je čuo samo otkucaje vlastitog srca u sljepoočnicama. Bio je više nego svjestan posljedica koje će svjetlost svijeće nanijeti njegovom vidu, pa je koristio prednosti svog urođenog infra-pogleda da provjeri okolinu po posljednji put. Išao je protiv svakog instinkta preživljavanja – kao da samo već to što je tu nije bilo dovoljno suicidalno. Uz svjetlo koje će privući svako stvorenje kilometrima uokolo, otupiti njegova vlastita čula i učiniti ga praktički nemoćnim – on jednostavno nije imao šanse. Ssussun pholor dos! – 'Neka te obasja svjetlost!', bila je teška kletva koja je budila jezu u srcu svakog tamnog vilenjaka. Više od ijednog od svojih bezbrojnih neprijatelja, drowovi su najviše mrzili svjetlo.

Ipak, neki unutarnji poriv potisnuo je glas razuma kao da ga sva protekla stoljeća života u Underdarku nisu baš ničem naučila. On je jednostavno MORAO vidjeti!